Vruce cure slike

Dating > Vruce cure slike

Click here: ※ Vruce cure slike ※ ♥ Vruce cure slike

Nabio ju je do kraja i primio rukama za prelijepu glavu. Bilo je skoro osam sati kad sam čula kako se polagano podižu vrata naše garaže.

Podigao ju je iznad sebe poput lutke i spustio je na krevet, okrenuvši je na trbuh. Radio sam to onako kako sam najbolje znao i onako kako sam mislio da treba. Pobojao se da će svrštiti prije nego što je u potpunosti zadovolji. U tom trenutku ga je čitavog progutao, zajedno sa šest do sedam jakih mlazeva sperme baš kao da nisam prije sat vremena ništa ispucao. Nismo dobili ni Parižanina, ni Moskovljanina jer je smatrao da se naše dijete mora roditi u Zagrebu. Došao sam pred njezin stan, pozvonio i čekao da mi moja Gospodarica otvori. Klimnuo je glavom i utisnuo joj zadnji poljubac. Zastao je na trenutak od zadovoljstva i pomogao joj da ga obuhvati. Uplašio sam se boli, ali vrući vosak koji se cijedio po mom tijelu pričinjavao mi je ugodnu i opijajuću bol. Kako je sjedila u fotelji, držeći noge paralelno otvorene, njena minica mi je davala prostora da se pogledom zavučem duboko prema središtu.

Otišli smo u WC i ona ga je brzinski popušila i stalno ponavljala kako je šteta što nisam u uniformi. Nije želio odmah napasti njezinu privlačnu pičkicu, već se prebacio na ravan trbuščić i rupicu pupka. Želim biti tvoja malena ribica — gledala ga je velikim zelenim očima i on prinese privjesak usnama.

- Imala sam dojam da se nikad nećemo vratiti kući. Kakva su tvoja iskustva sa komsinicama?

Bilo je skoro osam sati kad sam čula kako se polagano podižu vrata naše garaže. Marko se konačno vratio kući te sam treći put taj dan stavila jelo u mikrovalnu. Pomislila sam na sve priče o štetnosti ovakvog podgrijavanja, ali isti sam tren odagnala te misli jer sam bila ljuta što je kasnio. Stvarno sam umoran, glava mi puca - uzdahnuo je ostavivši cipele nasred hodnika i nemarno prebacivši kaput preko stolca u blagovaonici. Mogao si barem poslati SMS. Ne bih ništa spremala za večeru - susprezala sam uragan u sebi dok sam pospremala njegovu odjeću. Sutra nećeš kuhati i sve je riješeno - tumačio je dok je namještao jastučiće da se na njih ispruži. Mislila sam da će ga ovaj moj demonstrativan postupak barem malo trgnuti ili potaknuti na ispriku, ali on je već hrkao udobno zavaljen na trosjedu. Meni je samo još preostalo dodatno ribanje školjke koju sam zaprljala sipinim crnilom. Bila sam bijesna jer to nije bilo prvi put da Marko zaboravi na sve naše dogovore i život koji postoji izvan zidova njegova ureda. Jučer smo planirali odlazak na kazališnu predstavu koja je gostovala samo te večeri pa se isto tako nije sjetio da sam kupila ulaznice, a kako mi nije javio da ne može doći, nisam imala vremena pozvati nekoga drugog. Sama nisam htjela ići jer sam se posljednjih mjeseci toliko zavukla u kuću da sam se pribojavala susreta s nepoznatim ljudima. Bilo je već krajnje vrijeme da je izvedem u šetnju. Tašu sam dobila na dar od Marka prije pet godina. Bilo je to iznenađenje kojim je želio izbrisati jednu od naših prepirki koje smo vodili tih dana. U prvom trenutku bila sam zaista iznenađena i zbunjena kad mi je u prekrasnoj košarici s cvijećem i mašnom darovao i štene. Marko i ja nikad prije nismo razgovarali o tome da bismo željeli imati psa, pa mi je tim više to bilo čudno. Uskliknula sam od iznenađenja, raznježena grudom krzna koja je drhtala od hladnoće ili još vjerojatnije od straha. Ipak, u istom sam trenutku shvatila Markovu namjeru. Misliš li da pas može zamijeniti dijete? Shvaćaš li koliko si me ovime još više povrijedio?! Marko nije ništa shvatio. Taša je ušla u naš život da ga promijeni i zaista je u tome uspjela. Dok smo te nedjelje sjedili na našoj velikoj terasi, uživajući u prvoj kavi i toplim proljetnim zrakama, ponovno sam oprezno zapodjenula stari razgovor: - Pogledaj kako nam je divan vrt ovog proljeća, na onoj praznoj ljuljački nedostaje još samo dijete - rekla sam pogledavajući muža između dva gutljaja kave. Nije ništa rekao pa sam pomislila da će konačno pristati, a onda odjednom, kao vulkan koji je eruptirao, počeo je izbacivati riječi: - Tea, toliko smo puta o tome razgovarali. Imam trideset i pet godina i sad je moje vrijeme. Konačno imam status menadžera, ali ga vrlo lako mogu izgubiti. I više od toga, čekam na promaknuće i stvarno mi ne treba derište koje će vrištati kad se vratim kući - rekao je. Dokad misliš da možemo čekati, do četrdesete?! Ne mogu vjerovati da ti je karijera važnija od obitelji! Ja sam mogla raditi i negdje za puno veću plaću, ali ti kao da si zaboravio što si mi rekao kad smo se vjenčali?! Marko je dobio radno mjesto još na posljednjoj godini fakulteta jer je te godine bio izabran za najboljeg studenta, a projekt na kojemu je radio bio je zanimljiv brojnim tvrtkama. Već tada su ga mnogi pozivali i nudili mu posao, ali on je strpljivo čekao pravu priliku. I dočekao ju je zaposlivši se u multinacionalnoj kompaniji. Ja nisam bila tako uspješan student, ali mogla sam se zaposliti čim sam diplomirala u jednoj ne baš velikoj tvrtki koja se bavila marketingom. No, on je imao neke druge ideje: - Ako se tamo zaposliš, nećeš imati ni trenutka slobodnog vremena. Znam koliko želiš dijete pa bi bilo bolje da potražiš neki manje zahtjevan posao - govorio je. To je bio dosadan, gotovo činovnički posao koji se sastojao od dovršavanja projekata koje je osmislio i izradio moj šef. Bila sam nezadovoljna , ali smatrala sam da je to ionako privremeno rješenje dok ne dobijemo djecu i dok oni malo ne odrastu. No, moji i Markovi planovi vrlo su se brzo počeli razilaziti kad su mu ponudili odlično mjesto u inozemstvu. U tvrtki sam tek godinu dana i već sam dobio to mjesto. Da samo znaš koliko se ljudi u uredu za njega natjecalo, ali izabrali su baš mene. Nisi mi nikad spomenuo da želiš otići, odakle sad to?! Na tvoju žalost, ne idemo tamo za cijeli život, nego na dvije godine - dodao je presretno. Govoriš li ti to da se selimo u drugu zemlju kao da idemo u drugi kvart? Pa, nije sitnica sve ostaviti i otići - pokušavala sam mu objasniti. No, za njega je to zaista bila sitnica. Konačno će moći upoznati sve one stručnjake s kojima je surađivao od prvoga dana. O prijateljima i rodbini koje ostavlja nije razmišljao jer sam ionako ja bila ta koja ih je pozivala na druženja budući da je u slobodnim satima radije sjedio kod kuće, čitao ili jednostavno spavao. Marko se nije promijenio, a ja ga nisam prestala voljeti, nego sam u jednom trenutku shvatila da trebam drukčiji život. Isprva mi se odlazak u Pariz učinio kao njegova prijevara i sebičnost jer sam trebala dati otkaz, ali onda sam pomislila da je to dobra promjena i nešto što bi mnoge moje prijateljice sigurno usrećilo. Jedno je sigurno - sve su mi zavidjele kad sam im ispričala da se selimo na dvije godine. Grad ljubavi, mode i umjetnika čeka na tebe. Jesi li počela učiti francuski, mon cheri?! Pariz je predivan, prevelik grad u kojemu nismo ostali dvije, nego četiri godine. Poslije Pariza uslijedile su dvije godine u Moskvi koja je također prelijepa, ali daleka i hladna. Imala sam dojam da se nikad nećemo vratiti kući. Marko je napredovao, njegov radni dan trajao je ponekad i dvanaest sati, ali to mu nije smetalo. Uživao je u svemu, ne misleći da bismo nešto morali promijeniti, a ja sam bila sve nezadovoljnija. Nismo dobili ni Parižanina, ni Moskovljanina jer je smatrao da se naše dijete mora roditi u Zagrebu. I to sam prihvatila, odlučivši vrijeme provedeno u inozemstvu okrenuti u svoju korist, polazeći različite tečajeve jezika, slikanja, pisanja. Upoznala sam mnogo ljudi, stekla nove prijatelje s kojima smo odlazili na izlete po prekrasnim provincijskim gradićima i tako učinila smislenijim naš boravak daleko od kuće. Neki novi, nepoznati ljudi zauzeli su vodeće pozicije u tvrtki za koju je Marko radio. Bili su mlađi od njega, vjerojatno agresivniji i znali su nametnuti svoje ideje. Marko se ponovno morao dokazivati kao da kreće od početka, a ja sam ga pokušavala udobrovoljiti kuhajući mu ono što je volio, tetošeći ga kao dijete. Posao više nisam tražila jer sam se kod kuće mogla baviti grafičkim dizajnom koji sam zavoljela još u Parizu. Konačno, mogla sam organizirati slobodno vrijeme kako sam htjela, a imala sam ga dovoljno jer su u međuvremenu i moje najbolje prijateljice Ana i Dina bile zauzete oko djece. Dina je imala dvoje, a Ana djevojčicu od dvije godine pa su njih dvije imale štošta pričati. Ja sam se, pak, osjećala suvišnom i još nesretnijom. I tako, nakon što sam dobila psića na dar od Marka, kako da se ne ljutim?! Godinu za godinom gutalo nas je vrijeme i nismo se niti osvrnuli, a došli smo do ovoga danas - razmišljala sam dok sam brisala posljednje tragove sipina crnila. Taša je već bila jako nervozna i trebala sam je izvesti van. Članak u cijelosti pročitajte u nedjeljnom tiskanom izdanju Jutarnjeg lista.